Luka 7 - Srpski Daničić-Karadžić (DK)(DK)
1 A kad svrši sve riječi svoje pred narodom, dođe u Kapernaum.
2 U kapetana pak jednoga bijaše sluga bolestan na umoru koji mu bješe mio.
3 A kad ču za Isusa, posla k njemu starješine Judejske moleći ga da bi došao da mu iscijeli slugu.
4 A oni došavši k Isusu moljahu ga lijepo govoreći: dostojan je da mu to učiniš;
5 Jer ljubi narod naš, i načini nam zbornicu.
6 A Isus iđaše s njima. I kad već bijahu blizu kuće, posla kapetan k njemu prijatelje govoreći mu: Gospode! ne trudi se, jer nijesam dostojan da uđeš pod moju strehu;
7 Zato i ne držah sebe dostojna da ti dođem, nego samo reci riječ, i ozdraviće sluga moj.
8 Jer i ja sam čovjek pod vlasti, i imam pod sobom vojnike, pa rečem jednome: idi, i ide; i drugome: dođi, i dođe; i sluzi svojemu: učini to, i učini.
9 A kad to ču Isus, začudi mu se, i okrenuvši se narodu koji iđaše za njim reče: kažem vam: ni u Izrailju tolike vjere ne nađoh.
10 I vrativši se poslani nađoše bolesnoga slugu zdrava.
11 I potom iđaše u grad koji se zove Nain, i s njim iđahu mnogi učenici njegovi i mnoštvo naroda.
ČUD #17
12 Kad se približiše k vratima gradskijem, i gle, iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bješe udovica i naroda iz grada mnogo iđaše s njom.
13 I vidjevši je Gospod sažali mu se za njom, i reče joj: ne plači.
14 I pristupivši prihvati za sanduk; a nosioci stadoše, i reče: momče! tebi govorim, ustani.
15 I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj.
16 A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreći: veliki prorok iziđe među nama, i Bog pohodi narod svoj.
17 I otide glas ovaj o njemu po svoj Judeji i po svoj okolini.
18 I javiše Jovanu učenici njegovi za sve ovo.
19 I dozvavši Jovan dva od učenika svojijeh posla ih k Isusu govoreći: jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo?
20 Došavši pak ljudi k njemu rekoše: Jovan krstitelj posla nas k tebi govoreći: jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo?
21 A u taj čas iscijeli mnoge od bolesti i od muka i od zlijeh duhova, i mnogima slijepijem darova vid.
22 I odgovarajući Isus reče im: idite i kažite Jovanu što vidjeste i čuste: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi čiste se, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima propovijeda se jevanđelje.
23 I blago onome koji se ne sablazni o mene.
24 A kad otidoše učenici Jovanovi, poče narodu govoriti za Jovana: šta ste izišli u pustinji da vidite? Trsku, koju ljulja vjetar?
25 Šta ste dakle izišli da vidite? Čovjeka u meke haljine obučena? Eto, koji gospodske haljine nose i u slastima žive po carskijem su dvorovima.
26 Šta ste dakle izišli da vidite? Proroka? Da, ja vam kažem, i više od proroka;
27 Jer je ovo onaj za koga je pisano: eto ja šaljem anđela svojega pred licem tvojijem koji će pripraviti put tvoj pred tobom.
28 Jer vam kažem: nijedan između rođenijeh od žena nije veći prorok od Jovana krstitelja; a najmanji u carstvu Božijemu veći je od njega.
29 I svi ljudi koji slušahu i carinici opravdaše Boga, i krstiše se krštenjem Jovanovijem;
30 A fariseji i književnici odbaciše svjet Božij za njih, i ne htješe da ih on krsti.
31 A Gospod reče: kakvi ću kazati da su ljudi ovoga roda? I kakvi su?
32 Oni su kao djeca koja sjede po ulicama i dozivaju jedno drugo i govore: svirasmo vam, i ne igraste, žalismo vam se, i ne plakaste.
33 Jer dođe Jovan krstitelj koji ni jede hljeba ni pije vina, a vi kažete: đavo je u njemu;
34 Dođe sin čovječij koji i jede i pije, a vi kažete: gle čovjeka izjelice i pijanice, druga carinicima i grješnicima.
35 I opravdaše premudrost sva djeca njezina.
36 Moljaše ga pak jedan od fariseja da bi objedovao u njega; i ušavši u kuću farisejevu sjede za trpezu.
37 I gle, žena u gradu koja bješe grješnica doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese sklenicu mira;
38 I stavši sastrag kod nogu njegovijeh plakaše, i stade prati noge njegove suzama, i kosom od svoje glave otiraše, i cjelivaše noge njegove, i mazaše mirom.
39 A kad vidje farisej koji ga je dozvao, reče u sebi govoreći: da je on prorok, znao bi ko i kakva ga se žena dotiče: jer je grješnica.
40 I odgovarajući Isus reče mu: Simone! imam ti nešto kazati. A on reče: učitelju! kaži.
41 A Isus reče: dvojica bijahu dužni jednome dužniku, jedan bješe dužan pet stotina dinara a drugi pedeset.
42 A kad oni ne imadoše da mu vrate, pokloni obojici. Kaži koji će ga od njih dvojice većma ljubiti.
43 A Simon odgovarajući reče: mislim onaj kome najviše pokloni. A on mu reče: pravo si sudio.
44 I okrenuvši se k ženi reče Simonu: vidiš li ovu ženu? Ja uđoh u tvoju kuću, ni vode mi na noge nijesi dao; a ona suzama obli mi noge, i kosom od glave svoje otr.
45 Cjeliva mi nijesi dao; a ona otkako uđoh ne presta cjelivati mi nogu.
46 Uljem nijesi pomazao glave moje; a ona mirom pomaza mi noge.
47 Zato kažem ti: opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta ima malu ljubav.
48 A njoj reče: opraštaju ti se grijesi.
49 I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: ko je ovaj što i grijehe oprašta?
50 A ženi reče: vjera tvoja pomože ti; idi s mirom.
ČUD - Isusova čuda