Marko 4 - Srpski Daničić-Karadžić (DK)(DK)
1 I opet poče učiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora ući u lađu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.
2 I učaše ih u pričama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:
3 Slušajte: evo iziđe sijač da sije.
4 I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ga.
5 A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah izniče; jer ne bijaše u dubinu zemlje:
6 A kad obasja sunce, uvenu, i budući da nemaše korijena, usahnu.
7 I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.
8 I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.
9 I reče: ko ima uši da čuje neka čuje.
10 A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu priču.
11 I reče im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva;
12 Da očima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.
13 I reče im: zar ne razumijete ove priče? A kako ćete sve priče razumjeti?
14 Sijač riječ sije.
15 A ono su kraj puta, gdje se sije riječ i kad je čuju odmah dođe sotona i otme riječ posijanu u srcima njihovijem.
16 Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad čuju riječ odmah je prime s radošću;
17 Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju riječi radi, odmah se sablazne.
18 A ono su što se u trnju sije koji slušaju riječ,
19 Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zaguše riječ, i bez roda ostane.
20 A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju riječ i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.
21 I govoraše im: eda li se svijeća užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?
22 Jer nema ništa tajno što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izići na vidjelo.
23 Ako ima ko uši da čuje neka čuje.
24 I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom mjerite onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate.
25 Jer ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
26 I govoraše im: tako je carstvo Božije kao čovjek kad baci sjeme u zemlju;
27 I spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on.
28 Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
29 A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.
30 I govoraše: kakvo ćemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj ćemo ga priči iskazati?
PRI #9
31 Ono je kao zrno gorušično koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;
32 A kad se posije, uzraste i bude veće od svega povrća, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.
33 I takovijem mnogijem pričama kazivaše im riječ koliko mogahu slušati.
34 A bez priča ne govoraše im ni riječi. A učenicima osobito kazivaše sve.
35 I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu.
36 I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim.
37 I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni.
38 A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
STR #12
39 I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.
40 I reče im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
41 I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?
PRI - Parabole o Isusu | STR - Suočavanje sa stresom