Propovjednik 1 - Srpski Daničić-Karadžić (DK)(DK)
1 Riječi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu.
2 Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština.
3 Kaka je korist čovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem?
4 Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek.
5 Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi.
6 Vjetar ide na jug i obrće se na sjever: ide jednako obrćući se, i u obrtanju svom vraća se.
7 Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku.
8 Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.
9 Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vijekova koji su bili prije nas.
11 Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što će poslije biti neće se pominjati u onijeh koji će poslije nastati.
12 Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu;
13 I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošću sve što biva pod nebom; taj mučni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muče oko njega.
14 Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu.
15 Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.
16 Ja rekoh u srcu svom govoreći: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošću sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja.
17 I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu.
18 Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.