Jov 7 - Srpski Daničić-Karadžić (DK)(DK)
1 Nije li čovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadničarski?
2 Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadničar čeka da svrši,
3 Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noći mučne određene mi.
4 Kad legnem, govorim: kad ću ustati? i kad će proći noć? i sitim se prevrćući se do svanuća.
5 Tijelo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i raščinja se.
6 Dani moji brži biše od čunka, i prođoše bez nadanja.
7 Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neće više vidjeti dobra,
8 Niti će me vidjeti oko koje me je viđalo; i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti.
9 Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siđe u grob, neće izaći,
SMR #13
10 Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo.
11 Zato ja neću braniti ustima svojim, govoriću u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13 Kad rečem: potješiće me odar moj, postelja će mi moja oblakšati tužnjavu,
14 Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15 Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16 Dodijalo mi je; neću dovijeka živjeti; prođi me se; jer su dani moji taština.
17 Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18 Da ga pohodiš svako jutro, i svaki čas kušaš ga?
19 Kad ćeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20 Zgriješio sam; šta ću ti činiti, o čuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21 Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, mene neće biti.
SMR - Smrt