Nemija 4 - Srpski Daničić-Karadžić (DK)(DK)
1 A kad ču Sanavalat da zidamo zid, razgnjevi se i rasrdi se vrlo, i rugaše se Jevrejima,
2 I govoraše pred braćom svojom i vojnicima Samarijskim: šta rade ti nemoćni Judejci? hoćemo li ih ostaviti? hoće li prinositi žrtve? hoće li sada svršiti? eda li će u život povratiti iz praha kamenje spaljeno?
3 A Tovija Amonac koji bijaše uza nj reče: neka zidaju; da lisica dođe, provaliće kameni zid njihov.
4 Čuj, Bože naš, kako nas preziru; obrati rug njihov na njihovu glavu, i daj da budu grabež u zemlji gdje bi robovali.
5 I ne pokrivaj bezakonja njihova, i grijeh njihov da se ne izbriše pred tobom, jer te dražiše za one koji zidaju.
6 I tako zidasmo zid, i sav se zid sastavi do polovine, i narod imaše volju da radi.
7 A kad ču Sanavalat i Tovija i Arapi i Amonci i Azoćani da se opravlja zid Jerusalimski i da se počelo zatvorati što je provaljeno, razgnjeviše se vrlo;
8 I složiše se svi zajedno da dođu i da udare na Jerusalim i da smetu.
9 A mi se molismo Bogu svojemu i postavljasmo stražu prema njima dan i noć od straha njihova.
10 A Judejci rekoše: klonula je snaga nosiocima, a praha ima mnogo, ne možemo zidati zida.
11 A naši neprijatelji rekoše: da ne doznadu i ne opaze dokle ne dođemo usred njih, pa ćemo ih pobiti i prekinuti posao.
12 Ali dođoše Judejci koji kod njih življahu, i kazaše nam deset puta: čuvajte sva mjesta kuda se ide k nama.
13 Tada namjestih narod u nizima iza zida i na strmenima, postavih narod po porodicama s mačevima i kopljima i lukovima.
14 I razgledavši ustah i rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: ne bojte ih se. Pomenite Gospoda velikoga i strašnoga, i bijte se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje.
15 A kad čuše neprijatelji naši da smo doznali, razbi Gospod njihovu namjeru, i mi se vratismo svi k zidu, svaki na svoj posao.
16 I otada polovina mojih momaka poslovaše, a druga polovina držaše koplja i štitove i lukove i oklope, i knezovi stajahu iza svega doma Judina.
17 I koji zidahu i koji nošahu teret i koji tovarahu, svaki jednom rukom rađaše a u drugoj držaše koplje.
18 A koji zidahu, svaki imahu mač pripisan uz bedricu, i tako zidahu. A trubač stajaše kod mene.
19 Jer rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: posao je velik i dug, i mi smo se rasuli po zidu daleko jedan od drugoga.
20 Gdje čujete trubu da trubi, onamo trčite k nama; Bog naš vojevaće za nas.
21 Tako rađasmo posao, i polovina ih držaše koplja od zore pa dokle zvijezde ne izidu.
22 U to vrijeme još rekoh narodu: svaki s momkom svojim neka noćuje u Jerusalimu da bi nam noću stražili a danju radili.
23 A ja i moja braća i momci moji i stražari što idu za mnom nećemo svlačiti sa sebe haljina; u svakoga da je mač i voda.